Nekoliko osoba s kojima sam terapijski radio pitalo me da li sam ikada plakao sa svojim klijentom na seansi i kakvo je moje mišljenje povodom toga. Kratki odgovor je NE, nisam plakao tijekom seanse nikada – još uvijek.
Tijekom studija prije 10 godina, dok sam bio dosta mlađi i manje iskusan, imao sam sljedeće uvjerenje: Ne smijem zaplakati, jer ako se to desi znači da pokazujem slabost, i ako ja izgubim kontrolu nad svojim emocijama, osoba s kojom radim će pomisliti da je tek sada izgubljeni slučaj!
Ova misao me blokirala u ranom radu, i bio sam manje koncentriran tijekom seanse. Vremenom sam prihvatio ovu misao, i dozvolio sebi da prije ili kasnije rasplačem se pred klijentom i da krvavih očiju ostanem bez riječi. Prihvatio sam ovu misao, isto kao misao da će mi se možda neka osoba s kojom budem radio ubiti jednog dana. Nisu prijatne misli, ali prihvaćanje je jedini put da se maksimalno posvetim osobi s kojom radim i da se posvetim svom profesionalnom razvoju.
Većinom tijekom seanse osjećam potpuni flow, potpuno se “izgubim” u seansi i postoji samo ta osoba u tom trenutku, čak i kada radim s traumama kao što su silovanje ili teški oblici karcinoma. Suosjećam se sa patnjom, ali svjestan sam da moj posao je dadnem sve od sebe da olakšam tu bol, i da zajedno pronađemo najbolje moguće rješenje.
Sjećam se jedne teške inicijalne seanse. Osoba je na kraju sastanka ustala…krenula prema meni…dok je prilazila prema meni samo je rekla: Treba mi ovo…bez najave me zagrlila i plakala oko minut na mojem ramenu. Bilo je dovoljno da sam tu, da osjetim njenu bol, da dozvolim da ona istinski osjeti sve što osjeća.
Imao sam lično u privatnom životu trenutke gdje sam se muški isplakao u ogledalo više puta, ali to je tema za neki drugi dan. Ako zaplačemo ne znači da gubimo kontrolu ili radimo nešto pogrešno. Isto tako, ako ne plačemo ne znači da nas ne boli i da se ne suosjećamo.