Mislim da je izabrati životnu profesiju u adolescenciji pravo čudo – poput igranja pikada u mraku. Često se našalim da sam upisao psihologiju sistemom eliminacije. Bio sam sklon pametovanju, a nisam volio matematiku. Ubrzo sam otkrio da zaista nema klasične matematike, ali na moju žalost postoji njena starija sestra – statistika.
Pametovanje te može dovesti samo do određene tačke, a improvizovati može samo onaj koji dobro poznaje materiju. Stolica se morala zagrijati. Godina za godinom, završio se prvi ciklus, stekli su se uslovi za potencijalnu edukaciju iz psihoterapije. Neki upisuju takvu edukaciju da bi pomogli drugima, neki da bi pomogli sebi. Mislim da sam ja bio negdje između.
Počeo sam raditi sa studentima, besplatno, da izgradim malo samopouzdanja, a ubrzo i s ostatkom populacije. Dok sam radio besplatno, posla je bilo. Ali kad sam pokušao živjeti od tog posla, kao golobrad psiholog, shvatio sam koliko je to teško.
Improvizirao sam s marketingom – i kad bih bio u maničnoj fazi, pokušavao sam se malo izdvojiti. Sjećam se da sam pravio promotivne letke i ubacivao ih u poštanske sandučiće po okolnim zgradama, u nadi da će me neko pronaći. Ponekad i jeste, ali nedovoljno da se depresivna epizoda ne vrati.
Zavolio sam psihoterapiju, ali u početku nije bilo moguće živjeti od te ljubavi. Uvijek je bilo ponešto klijenata i prilika za učenje, ali između toga radilo se svašta – malo statistike, malo pisanja knjiga, malo kreiranja edukacija, malo humanitarnog rada, volontiranja, konobarisanja, kuhinje, bauštele i mnogo toga drugog. Nešto je bilo povezano s psihologijom, a nešto i nije – ali sve je imalo veze sa životom.
Neposredno prije korone ozbiljno sam razmišljao da potpuno odustanem od psihoterapije. Pitao sam se ima li uopšte smisla produžavati akreditaciju. Vremenom sam se pronašao i u nekim drugim poslovima. Ipak sam nastavio – kao što obično i radim kad zagusti (ali nije da prije toga ne zakukam malo).
Korona je donijela elektronsku revoluciju i promijenila način rada. U toj promjeni, sve što sam dotad radio – svaki pokušaj, promašaj, letak u sandučiću, besplatna seansa i improvizacija – počelo je dobijati svoje mjesto. Kockice su se počele slagati i ono što je godinama djelovalo nepovezano, odjednom je imalo smisla – ali tek kad sam naučio stati, analizirati, prilagoditi se i nastaviti dalje.
Za one koji tek ulaze u ovu profesiju – vrijedi. Vrijedi zbog ljudi, zbog onih trenutaka kada vidiš da nešto ima smisla. Ali nemojte očekivati da će sve ići glatko. Biće dana kada ćete se pitati jeste li promašili profesiju. I to je normalno. Ne mora sve odmah imati smisla.
Isto tako, neki dani će biti – samo posao. Nema šanse da zavolite svakog klijenta, niti da ne pogledate više puta na sat tokom neke seanse. Ponekad je to jednostavno tako. Ali ni to ne znači da niste bili prisutni, da niste odradili kako treba.
Lično, nisam siguran gdje tačno poslovno idem, ali idem dalje. Vodim se s nekoliko pravila: potrudi se koliko možeš, ne moraš kliknuti sa svakim, i nikada ne miješaj posao i zadovoljstvo. Ostavi ego na ulaznim vratima – ovdje si zbog drugih, ne zbog sebe. Ovo je njihovo vrijeme, ne tvoje.
Još uvijek učim, još uvijek improvizujem – ali barem više ne igram pikado u mraku.
Ensad Miljković RE&KBT Psihoterapeut & Supervizor
Ugovorite termin online psihoterapije: [email protected]
Psihoterapija uživo: Sarajevo