Psiholog je Psihologu Vuk

Psiholog je psihologu najveći vuk. Mi psiholozi smo sebi najveći neprijatelji. U ovom poslu moj najbolji prijatelji i neprijatelji su drugi psiholozi. Ili bolje reći odmažuće emocije i ponašanja (zavist, ljubomora, bijes, laganje, kleveta, prodavanje magle) kojem su skloni pojedini psiholozi! Ako vas ova rečenica zaboli, zapitajte se zašto, možda ste jedan od njih!? Mnogi ne znaju struku predstaviti na pravi način. Kao da se srame svog posla, ili imaju onu klasičnu Bošnjinu osobinu: JA SVE ZNAM! Tko želi učiti, tko je spreman učiti, može naučiti! Naravno u nekim slučajevima postoje ljudi koji nisu nikada ni trebali dobiti diplomu, i na taj način prave problem našoj struci, a obični ljudi kasnije generaliziraju.

Ovaj posao nije za sve ljude! Mentalno i intelektualno je veoma zahtjevan i traži veliku dozu odgovornosti, žrtvovanja i stalno usavršavanje! Ne znači da su ti ljudi nesposobni, vjerujem da bi se u nekom drugom poslu odlično snašli, ali za neke osobe bilo bi poželjno da pronađu neku oblast u psihologiji gdje ne mogu puno štete napraviti. Postavlja se pitanje kakve kriterije studij postavlja!? Ja sam lično bio odličan gimnazijalac i nisam uspio upisati Psihologiju u Sarajevu. Ovom logikom u B&H postoji minimalno 50 osoba iz moje generacije koji trebaju da su postigli mnogo više od mene u ovom trenutku? Nešto je trulo u državi Danskoj!

Dio odgovornosti snose i profesori. Naravno, ne želim generalizirati, u našem psihološkom vrtu imamo i korov i ruže. Okrutna istina je da pojedini profesori nisu spremni nesebično podijeliti sve svoje znanje. Jer se plaše da će jednog dana, isti taj student postati uspješniji od njih samih! Ako se to desi, profesor je uradio svoj posao. Glavni zadatak bilo koje mentorske figure, roditelj, profesor, učitelj, jeste da njegovo dijete, student ili učenik jednog dana postane bolji od njih. Da ode dalje, više i jače nego što su oni sami. Stajati na ramenima divova. To je jedini put kojim se trebamo voditi.

 

Svaka nova generacija ima mnogo bolje uslove i mnogo veći pristup informacija, samim time mnogo veće šanse da znatno prevaziđe svoje profesore. Psiholozi treba da uče jedni od drugih konstantno, da uzdižemo jedne druge, da svi zajedno podignemo struku na jedan viši nivo. U našem poslu ne smije biti mjesta za zavist i ljubomoru. Ime psiholog treba biti oličenje časti i etike, i da ljudi s ponosom nose tu titulu. Naravno, postoje ljudi koji ovo rade. Postoje divne mentorske figure. Postoje osobe koje otvoreno mogu reći na rubu suza da su ponosni na svog mladog padawana. Opet kažem, ako se neko pronašao i osjeća uvrijeđenim, treba preispitati se gdje su mu misli i zašto osjeća te odmažuće emocije u ovom trenutku!? Ponekad psiholozi su skloni disfunkcionalno kukati više nego moji najgori depresivni klijenti.

Moramo mnogo više pričati o psihologiji na sav glas. Nedavno sam sprovodio radionicu u jednom centru, i tražili su da uklonim iz svog imena titulu psihoterapeut, jer je to kao taboo i odbija ljude da se prijave na radionicu. Upravo zbog ovakvih stvari trebamo mnogo više pričati o brojnim temama. Da se provlačimo ljudima kroz uši sve dok se ne naviknu na nas kao nešto sasvim normalno. Možda nije realno u početko da ljudi o nama pričaju normalno kao posjeti kod stomatologa, ali da smo bar u istom rangu kao ginekolog! To se jedino može postići razgovorom i stalnim izlaganjem, ali to trebaju raditi stručni psiholozi. Ne pričati samo kada se desi silovanje, ubojstvo ili suicid. Na taj način ljudi nas asociraju samo sa patnjom.

Sjećam se jedne prilike sam bio u posjeti kolegi psihoterapeutu u kancelariji, i u jednom trenutku je izlazio klijent iz druge kancelarije. U tom trenutku kolega mi je rekao, brzo da se sakrijem da me ne vidi klijent. Veoma komična i glupa situacija. Neki moji klijenti postaju moji dobri prijatelji. Potičem ih da otvoreno pričaju o posjeti kod mene, naravno postoji vrijeme i mjesto. Veliki broj ljudi ide kod psihoterapeuta, to je mit da ljudi ne traže pomoć. Izuzetno mi je smiješna izjava kada ljudi kažu: “A je li tako da ljudi ne idu kod psihoterapeuta kod nas !?”

Kad bi svi počeli otvoreno pričati o nekim strahovima koje imamo, vidjeli bismo koliko smo svi slični. Kako svi patimo, i imamo slične demone. Poštujući klijentovo vrijeme, ja lično otvoreno pričam o nekim svojim poteškoćama koje sam imao ili imam, o Brigama, Anksioznošću, Strahovima & Sumnjama. Na taj način pokazujem da sam ljudsko biće. Ljudsko biće koje od krvi i mesa. Ljudsko biće koje isto krvari i pati kao i svi drugi. Otvaranjem duše stvaramo još snažniju vezu i pomažemo drugim da savladaju sve svoje prepreke. Nema sramote u traženju pomoći. Jedina sramota je ne živjeti život u skladu sa vrijednostima. Ako živiš, onda i patiš. Ako dišeš, onda i patiš. Psihoterapija nije za lude, već za sve ljude. Stara izreka kaže da u svakom čovjeku postoji dva vuka. Jedan se hrani pomažućim emocijama i ponašanjem, drugi odmažućim. Onaj kojeg hranimo više, postaje jači i snažniji. Mi psiholozi smo sebi najveći neprijatelji i problem!

#Ponedeljak_sa_Psihoterapeutom #elispsihoblog