Jedne prilike sam trčao i dok sam u tom trenutku prolazio pored, vjerovatno, majke i kćerke, djevojčice ne starije od sedam-osam godina, čuo sam kako tužnim glasom izgovara:
“Mama, moram još 14 godina da idem u školu!”
Nisam siguran kojom je tačno matematikom došla do tog broja, ali ta rečenica mi se urezala u sjećanje.
Lično imam osjećaj da još uvijek nisam završio školu. Skoro 30 godina učenja s povremenim pauzama između ciklusa, bilo mojom voljom ili spletom okolnosti. Prije korone odlučio sam pokušati upisati doktorat, posljednji nivo formalnog obrazovanja. Iako sam volio istraživanja i u početku imao veliku strast, nije mi bio neophodan; više je to bio produkt želje da popunim višak vremena u tom trenutku života.
Za prvi prijemni sam se spremao skoro godinu dana, ali nažalost nisam uspio upisati. I danas se sjećam dolaska pred kuću autom s posla i zvuka notifikacije na telefonu čim je uhvatio kućni internet signal:
“Žao mi je, ali niste položili prijemni.”
Nisam nikada bio najpametniji, ali upornost, neko bi rekao tvrdoglavost, često me pratila u stopu.
Malo sam odmorio i naredne godine pokušao u drugom gradu. Korona dolazi, ludnica, ali ovaj put sam uspio upisati iz prvog pokušaja. Uz posao i brojne druge životne obaveze i aktivnosti, prve dvije godine studija prošle su ekspresno. Objavio sam dva rada u inostranim časopisima, činilo se da sve ide po planu. Nacrt sam nekako sastavio i pokušao upisati treću godinu u roku. Nisam baš slušao mentoricu kada je riječ o temi, niti sam slušao signale svog tijela. Ideja nije prošla. Doživio sam burnout, kolaps. Kao što to obično biva, život u tom periodu pošalje još neke druge probleme. Dok si na podu, da te još malo udari.
Opet sam se malo odmorio, poslušao savjete mentorice i komisije i pokušao shvatiti da li uopšte želim nastaviti. Predaleko sam došao da bih odustao, barem sam tada tako mislio.
Bilo je ljeto, ali vrag mi nije dao mira. I dalje je bilo malo vatre u meni. Spremio sam novu, prilagođenu verziju nacrta, oslanjajući se na brojna istraživanja koja sam već uradio. Više nije bilo strasti, ali nešto me vuklo da nastavim. Mentorici se svidjela nova ideja. Iako je otišla u penziju, odlučila je da mi pomogne. Uspio sam usput nagovoriti i jednu drugu komentoricu iz druge države da nam se priključi.
Naredne dvije godine uglavnom su prošle u brojnim sastancima i dogovorima. Ponekad su ispravke bile velike, ponekad male. Nakon nekih sastanaka bio sam pun elana, barem kratko, a nakon nekih bi se smjer promijenio za 90 stepeni. Ona prava vatra odavno je nestala. Tokom te dvije godine stigao sam se i zaljubiti i preboljeti. Jedan roditelj se razbolio, srećom se dobro oporavio. Drugi se također razbolio i donekle se oporavio. Neki prijatelji su dobili djecu, neki prijatelji su se razveli. Posjetio sam neka divna mjesta s rusakom na leđima. Tražio sam nešto, iako tada nisam znao tačno šta. Posao je takođe postao intenzivniji, a upravo su neke nove poslovne prilike došle kao produkt doktorskih predistraživanja.
Shvatio sam da mi doktorat više nije potreban. Shvatio sam da mi jeste važan, ali ne toliko. Shvatio sam da bih ga volio završiti, ali da nije vrijedan po svaku cijenu. Iskreno sam spoznao da mogu odustati. Prestao sam vjerovati da ću čak i upisati treću godinu, a kamoli završiti. Ipak, tokom te dvije godine nastavio sam da idem na zakazane sastanke. U svemu tome, moja mentorica i komentorice su me nastavile gurati. Nisam siguran zašto, ali sam im zahvalan.
Korak po korak, prošao sam neke predkomisije i saslušao brojne komentare raznih aktera. Nacrt sada izgleda kao Frankeštajn čudovište. Iskreno, nisam siguran ni od čega sam krenuo, ni šta tačno istražujem. Ali, valjda ako sve znaš, to nije doktorat.
Kroz koji mjesec bi trebalo da bude odbrana nacrta. Neki dan je etički odbor odobrio verziju broj 89. Više nema anksioznosti u meni. Postoje samo dva ishoda. Spreman sam za oba. Jedna opcija nosi sa sobom barem još dvije godine intenzivnog rada. Dio mene priželjkuje da ne uspijem odbraniti nacrt, da završim ovu agoniju zvanu formalno obrazovanje. Drugi dio mene želi završiti nešto što sam započeo prije skoro 30 godina, kao posljednjeg šefa igrice. Poput Isshina, za kojeg ti treba 12 sati u komadu — barem je meni trebalo.
Ono što sigurno znam jeste da više ne držim tako čvrsto. Postoje važnije stvari u životu kojima bih se rado posvetio. Nemam problem sa učenjem i čitanjem, ali imam sa ocjenjivanjem. Tek kada sam spoznao da ne moram završiti, i da možda neću, u meni se pojavio mir. Obje opcije su mi prihvatljive. Nema sramote u tome da odustaneš od cilja, ako je putovanje bilo ispunjavajuće. A moje svakako jeste bilo…
Ensad Miljković RE&KBT Psihoterapeut & Supervizor
Ugovorite termin online psihoterapije: [email protected]
Psihoterapija uživo: Sarajevo