Plan i program u Osnovnim školama je pretrpan predmetima i brojem časova od kojih djeca nemaju praktično znanje. Svijet u kojem živimo iz godine u godinu se drastično mijenja, a opet obrazovni sistem je doživio minimalne promjene. Međutim tema ovog razgovora nije šta sve ima školski plan i program, već šta nema.
Predmet psihologije ne postoji u osnovnim školama. Možda ono što je najbliže psihologiji jesu pojedini časovi iz biologije. Ne samo da predmet psihologije ne postoji u osnovnim školama, već nije prisutan u većini srednjih škola. Dodatno, ne samo da ne postoji psihologija kao predmet, već većina škola nema psihologa koji je prijeko neophodan. Sistem govori da ne postoje sredstva. Koja je to cijena ljudskog života!? Ne, problem je mnogo dublji zašto psihologija i njezine vrijednosti nisu prisutne u školi. Ako posmatramo tom logikom možemo pretpostaviti da ono što nije prisutno, nije ni važno. Zaista ne vidim smisao zašto bi dijete trebalo naučiti na koji način izraziti svoje misli i osjećanja, zašto bi trebalo naučiti šta se dešava sa njegovim tijelom u pubertetu, kako se suprotstaviti nasilniku ili možda da nauči kako funkcioniše ljudski mozak i stvara odmažuće emocije kao što su anksioznost i depresivnost te kako i kome se može obratiti ako dođe do toga.
Međutim psihologija ne bi naučila djecu samo ove vještine, već bi intenzivno poticala divergentno mišljenje. Divergentno mišljenje je jedna od glavnih odlika kreativnosti, i direktno se suprotstavlja onome što predstavlja obrazovni sistem. Obrazovni sistem uči djecu da postoji jedan odgovor, i to odgovor koji sistem smatra ispravnim, koji ne mora nužno biti tačan. Divergentno mišljenje jeste sposobnost pronalaženja više rješenja za potencijalni problem. Vještina koja je prijeko potrebna u današnjem svijetu. Da li ste ikada iz matematike došli do novog tačnog rješenja, drugačijim načinom koji je profesor pokazao!? Ja nisam, jer sam bio prosječan matematičar, međutim neki moji prijatelji jesu. Šta se desilo sa njima? Njihov zadatak bi bio netačan, jer ne odgovara kalupu koji profesor traži. Zbog sopstvene nesigurnosti profesor se može osjetiti ugroženim i sputavati kreativnost učenika. Ne želim omaložavati rad prosvjetnih radnika daleko od toga, ali isto tako vjerujem da i oni imaju dosta toga naučiti! Bez obzira da li se radi o učitelju, profesoru ili roditelju, najveći uspjeh mentorske figure treba biti da njihov mladi padawan postane bolji od njih, u suprotnom neće dati svoj maksimum istom. Međutim, ovo je razgovor za druge prilike.
Vratimo se prednostima psihologije u obrazovnom sistemu. Asertivna komunikacija, divergentno mišljenje, saosjećanje prema drugim ljudima su urođene sposobnosti koje ljudska bića imaju prije polaska u školu. Umjesto da se ove vještine nastave razvijati i mnoge druge, one prosto nestaju (zaborave) kroz obrazovanje. Zadatak psihologije bi upravo trebao biti poticati ove prijeko potrebne vještine. To su vještine koje su prijeko potrebne današnjem svijetu i društvu. Živimo u okrutnom svijetu upravo zbog toga što smo izgubili, ustvari ne, zaboravili smo ove urođene sposobnosti koje nas čine ljudskim bićima. Sve jedno ljudsko biće je sposobno za neopisivo dobro, međutim, isto tako sve jedna osoba je sposobna za neopisivo zlo. Mi nismo krivi što imamo gene koje imamo, ali jesmo odgovorni za svoje postupke.
U svakodnevnom terapijskom radu susrećem se ljudima koji se bore sa raznim emocionalnim problemima. Nikad nije kasno naučiti nove vještine, i promijeniti svoj život. Međutim, ljudi sami sebi često nanose dodatnu nepotrebnu patnju. Često ne možemo kontrolisati šta će nam se desiti u životu, međutim možemo kontrolisati kako ćemo se osjećati i misliti povodom situacije. Što prije naučimo ove vještine, manje ćemo patiti. Na kraju filma (ali i knjige) Zelena Milja (The Green Mile, Stephen King), osoba koju glumi Tom Hanks, odlučuje se raditi u maloljetničkom zatvoru, umjesto u zatvoru za odrasle u kojem je do tada radio. Kao izgovor navodi, da želi djelovati dok su mlađi. Tako i mi, imamo dužnost djelovati na mladi plastični nervni sistem dok možemo, kasnije može biti kasno. Međutim, ne moramo nužno učiti djecu ništa revolucionarno, samo im treba dozvoliti da usmjere svoje urođene potencijale i vještine na pravi način.
Zašto se ovo neće nikada desiti!? Sistem ne želi kreativne i nezavisne mlade umove koji će postavljati pitanja. Zamislite da odrasla osoba postavlja jednak broj pitanja kao što podstavlja četverogodišnjak. To je jako opasno za vladajući sloj društva koji želi poslušne pojedince koji neće postavljati puno pitanja. Psihologija potiče pojedinca da dovodi u pitanje svoje odmažuće misli, da mijenja svoju okolinu, da konstantno podstavlja pitanja i ponaša se kao naučnik. Psihologija u rukama mladog uma je suviše opasno oružje za vladajući sistem. To je upravo i jedino oružje sa kojim se možemo boriti protiv današnjeg sistema. Nikada nemojte prestati postavljati pitanja!