Stajati na ramenima divova

Ovaj tekst se odnosi sa jedne strane na mentorske figure: roditelje, učitelje, supervizore, profesore, i sa druge strane na podučavane: djecu, šegrte, učenike i studente. Ako ste ikad oponašali i/ili oponašate jednu od uloga možda se pronađete. Ono što je mene uvijek zanimalo jeste koje su to glavne crte uspješne mentorske figure. Posmatrajući svoj život, uočio sam da mentorske figure od kojih sam najviše naučio su imali jednu zajedničku osobinu – istinski su željeli da jednog dana postanem bolji, jači, uspješniji od njih, da odem dalje nego što su oni!

Riječi jedne knjige govore: Uči, čitaj, obrazuj se – ja bih ovde dodao i podučavaj! Svi mi prenosimo znanje, međutim na koji način to radimo? Da li zaista nesebično dajemo sve što imamo u tom trenutku? Da li zaista želimo da naše dijete, učenik, šegrt ili student postane bolji od nas jednog dana? Da li postoje neke brige, anksioznost, sumnje ili strahovi da će nas prevazići jednog dana? Šta to znači za nas, ili šta mislimo da govori o nama ako se to desi?

Ako se desi taj najveći STRAH, to znači da smo uspješno uradili svoju misiju!

Nažalost postoje brojni roditelji koji se plaše uspjeha svoje djece. Ova tema se može pronaći u antičkoj Grčkoj, u pričama o dualitetu između oca Kronosa i sina Zeusa, ili Edipa i kralja Leja. Nažalost, kasnije se nastavlja i u obrazovnom sistemu. Kao posljedica tog straha, podučavani ne dobiva nužno maksimum informacija koje bi mogao dobiti. Međutim, besmrtnost mentorske figure se upravo postiže postizanjem ovog cilja. Ako podučavani na osnovu svih prikupljenih informacija, nastavi tamo gdje smo mi ranije stali, i mi sa njim nastavljamo taj put. Dio nas živi u njemu. Dio nas će jednog dana se prenijeti na nekog novog učenika, šegrta, dijete ili studenta. Na ovaj način postižemo besmrtnost, usudio bih se reći da je ovo jedini put do besmrtnosti!

Primijetio sam da pojedine osobe sa kojima sam profesionalno radio psihoterapiju, nakon nekoliko seansi govore rečenice koje sam ih podučio, ili imaju neke manire i pokrete koje sam lično demonstrirao prilikom rada sa njima na njihovim odmažućim i pomažućim mislima, emocijama i ponašanjem. Slično sam uočio nedavno i u situaciji kada sam bio u ulozi supervizora budućih psihoterapeuta. Primijetio dodatno isto koliko je važno davati tačne informacije, jer lakše je naučiti novo ponašanje, nego odučiti odmažuće ponašanje. Naravno, modeliranje se najbolje može primijetiti kod djece, koja postaju odraz svoje okoline.

Vjerujem da postoje brojne mentorske figure koje zaista posjeduju ovu crtu, i mogu biti istinski ponosni na osobu kojoj su prenijeli znanje. Sa druge strane, glavno pitanje je usmjereno upravo na drugu stranu, odnosno koji je njihov strah koji ih sprječava da potpuno pruže svoje znanje? Ovde je važno isto naglasiti otvorenost ka usvajanju novih informacije od strane osoba koje možda ne percipiramo nama ravnopravnim. Učitelji dolaze u raznim veličinama.

Da li ste spremni ponuditi svoja ramena na raspolaganju budućim generacijama? Hoće li te dozvoliti da neko stoji na vašim ramenima?

#Ponedeljak_sa_Psihoterapeutom #elispsihoblog