Sa obzirom da je danas poseban dan, red je da napišem nešto vezano za ovaj kapitalistički praznik. Ako ste sretno zaljubljeni, nemojte danas čitati ovaj post. Nije tajna da sam asocijalni psiholog. Da mi većinom ljudi nisu omiljena vrsta na zemlji. S druge strane, većinom istinski volim raditi ono što radim. Volim raditi psihoterapiju, pomoći ljudima, izgubiti se u razgovoru. Paradoks. Tako da sam došao do spoznaje da možda ja ne mrzim ljude, već nešto drugo se desilo kao posljedica ovog posla. Ovaj posao nešto promijeni u čovjeku. Nauči nas posmatrati svijet iz jednog drugog ugla. Postajemo manje tolerantni na fasadu i gluposti.
Japanska izreka navodi da čovjek ima tri lica. Prvo lice, pokazujemo svijetu. Drugo lice, pokazujemo prijateljima i porodici. Treće lice nikada ne pokazujemo nikome i predstavlja najbolji odraz nas samih. U psihoterapiji upravo pokazujemo nešto najbliže tom trećem licu. Pravimo integraciju ličnosti. Pokazujemo onaj dio koji nitko ne može vidjeti, ali ti znaš da je on tu, ali i ja to znam. To je dio koji nitko ne može oduzeti, jer je to dio koji je stvarno ti. To je isto dio koji nam pomaže da stvorimo dubinsku vezu sa ljudima. Da budemo emocionalno goli pred osobom, bez potrebe da brišemo suze sa lica.
Prilazimo zbog pogleda, ostajemo zbog suštine. Ljudi se zaljube u sjajne stvari izvana, ali ljudi ostaju zbog divnih stvari unutra. Stvari koje ne mislite da su toliko važne. Možda su čak stvari koje ne volite toliko kod sebe. Stvari oko kojih se možda osjećate malo posramljeno. U psihoterapiji njegujemo te dijelove koje ne volimo kod sebe, i ti bi trebao. Postoji iskra veličine u svakom od nas. Na trenutak se pojavi to svjetlo na osmijehu kada pričamo o stvarima ili osobama koje čine naš život vrijednim življenja. Često to vidim u psihoterapiji. Kontrast lica kada ljudi pričaju o tome kakav život žive i kakav bi tek život mogli imati.
Što više postova i slika stavljamo na društvenim mrežama, to se više udaljavamo od naše suštine. Fasada za nebitnog strance. Tako da, ne mrzim ja ljude, samo površne lažne razgovore. Biti u ulozi psihoterapeuta je kao navući se na kokain. Kada se navikneš gledati ljude iz pozicije tvorničkih postavki, teško je prijeći na lakše droge i gledati te lažne osmijehe. Tako da ovaj poseban dan umjesto da obilježite s novom precijenitom čokoladom na tržištu skrojena baš za ovaj dan da utopi vašu tugu, poklonite vašoj snažnijoj polovici jedan otvoreni i iskreni razgovor. Ako trenutno nemate tu dragu osobu, onda stanite pred ogledalo i poklonite sebi jedan autentičan razgovor samim sobom.
Ljudi često započnu vezu zato što se nisu dovoljno upoznali. Ljudi se ponekada rastaju jer ne poznaju dovoljno jedno drugo. Ako ne pokažete pravi dio sebe, ljudi se neće moći istinski zaljubiti u vašu suštinu. Ostaće zbog površine, ali nikada nećete imati dubinu. Nećete imati Istinsku fizičku, intelektualnu i emocionalnu povezanost. A možda i ne želite pokazati tajno zakopano blago osobi sa kojom dijelite život. U tom slučaju možda je ovo baš važna spoznaja i trenutak za jedan novi početak. Sretno Valentinovo.
Pročitajte ostale postove na blogu: www.elis.ba/blog
Ensad Miljković RE&KBT Psihoterapeut & Supervizor
Ugovorite termin online psihoterapije: [email protected]