Vjerujem da ovaj tekst neće biti baš popularan (kao da većina tvojih tekstova jeste). Međutim, prije hejtanja, dozvolite mi par minuta vašeg dragocjenog vremena. Dozvolite ovim mislima da zaintrigiraju vaš frontalni korteks. Prije što napišete komentar (kao da netko piše komentare na tvoje postove) dozvolite barem 24 sata da ova pitanja se igraju u vašim mislima…
Facebook još uvijek nije punoljetan. Iako je počeo radom 2004, tek je zadnjih 10 godina doživio ogromnu ekspanziju. S Facebookom dijelimo sve dobro i loše, često i previše. Neke stvari koje bismo trebali dijeliti sa psihoterapeutom, shareamo s Facebookom i zauvijek ostavljamo digitalni trag. Kada to radimo s našim slikama, to je naša odluka. Možemo samo sebe kriviti kada nam Facebook izbaci uspomenu od prije pet godina i s osjećajem sramote i stida pitamo sebe, da li sam to ja, da li sam to zaista ja bio? Možda sam ja trebao podijeliti ove riječi sa svojim psihoterapeutom i ne dosađivati ljudima ovako rano. Ali već smo ustanovili da gotovo nitko ne čita ove riječi, pa nema veze…
A sada zabavni dio, mala mozgalica
Da li roditelj koji postavlja slike svog djeteta ugrožava privatnost svog djeteta? Da li ima pravo da donese tu odluku za svoje dijete prije što dostigne emocionalnu i intelektualnu zrelost (ovde ne mislim na zrelost roditelja) ? Prije što se njihov korteks potpuno razvije? Prije nego se formiraju kao ličnost? Ili to ide u zakon: Ja sam te stvorio – Ja mogu raditi šta želim!? Ili ide pod drugi zakon: Dok si pod mojim krovom, ja radim šta ja hoću? Kao u firmi s kojom si potpisao ugovor. Svaki patent koji napraviš u mojoj firmi, to je moje! Kada dijete dostigne punu emocionalnu zrelost da li ima pravo tužiti roditelje pred zakonom zato što su njegovi roditelji 10+ godina ugrožavali njegovu privatnost sa bezbroj javnih slika? Da li svi mi živimo u Truman Showu? Da li posjedujemo autorska prava na lik i djelo svog djeteta? Kada prestaju autorska prava na digitalni trag, lik i djelo našeg djeteta?
Vjerujem da ste upoznati sa odvratnom situacijom od prije par dana kod susjeda, u vezi političke propagande i pokušaja zloupotrebe djece u političku kampanju. Koliko se zapravo razlikuje s onim što svaki dan se dešava na Facebook zidovima? Moram biti iskren, da i lično možda nisam uvijek bio dosljedan svojih misli, ali bitno je da se trudimo, da osvijestimo. Ali, to ne znači da ne možete nastaviti odbijati realnost. Ako ste došli do ovog dijela teksta, već je kasno, nema povratka! Ne možete više koristiti izgovor, nisam razmišljao o tome.
Ovde čak ne mislim na tamnu stranu interneta i zloupotrebu slika djece. Već jednostavno na urođeno pravo na privatnost i anonimnost koju oduzimamo našem djetetu svakim digitalnim tragom.
Iskreno vjerujem da jednog dana kada roditelji krenu kući s bebom , sve jedna bebica će na ruci imati trakicu s natpisom imena i tekstom: STROGO ZABRANJENO I ZAKONOM KAŽNJIVO STAVLJANJE ONLINE SLIKA I SNIMAKA VAŠEG DJETETA DO 18 GODINE ŽIVOTA! Umjesto da se brinete da li će te biti čipovani, možda biste trebali razmisliti da li vi svaki dan sebe i svoje dijete čipujete? Za sada svijet ima važnije stvari na svom tanjuru, tako da nastavite raditi šta želite! Vežite pojas, idemo vidjeti bebu!
Možda je moje pisanje na ovu temu, isto tako, neetično, nemoralno i dio problema… Mislim da je sasvim prigodno završiti riječima Jim Carreya iz Truman Showa: “U slučaju da se ne vidimo, dobar dan, dobro veče i laku noć”